Gruda Zemlje – Tekst

Autor: Ljubomir Nenadović (1826. – 1895.)

Muktar-pašu sultan kara u Stambolu na divanu,
Zašt’ Muktare rđo stara, ne bi junak na megdanu,
Ja ti dadoh sto tisuća odabrane vojske moje,
Da popališ ono kuća na Cetinju što ‘no stoje,
Da umiriš knjaz Nikolu, što mi ne da niđe stati,
Što mi ne da u Stambolu ni po časa mirno spati,
On je glava onog jata, on predvodi Crnogorce,
On je izvor ovog rata, on predvodi Hercegovce,
Njemu treba otpor dati, on je strašan carstvu ovom,
A lasno je vojevati, sa ćesarom i Moskovom,
Znaš li pašo ka’ si htjeo poći na tu gorsku stranu,
Kako si se meni kleo na ćitapu al’ Koranu,
Založio svoju glavu, tu su paše bile mnoge,
Da ćeš zemlju crnogorsku, ti pred moje bacit’ noge,
A ti ode pa začama, sad to treba da se plati,
Vojska pade u bitkama, a ti jedan zdrav se vrati,
Sad je moja riječ prava, da osvetim glave njine,
Zato evo dželat stoji, da i tebi glavu skine,
Do zemlje se Muktar paša caru klanja po tri puta,
Pa se onda tiho maša, svilenoga carskog skuta,
Aman care sve je tako, pa što ću ti i ja kriti,
Crna Gora naš je pak’o da ne može crnji biti,
Udar’o sam sa svih strana, vojska tvoja borila se,
Vojska tvoja odabrana, međ’ krševe slomila se,
Ono care nije zemlja kao što su zemlje druge,
Već gradovi od kamenja, niđe staze niđe struge,
Ona zemlja što god rodi, to je samo junak pravi,
Živi slavi i slobodi, svud pobijedi đe se javi,
Ono care nisu ljudi, kao što je svijet ostali,
Već zmajevi to su ljuti, od kojih se nebo pali,
Knjaz Nikola care nije k’o kraljevi drugi što su,
Kao or’o on se vije, kad se vojska za njim osu,
Da si otkud care bio na krvavom Vučjem dolu,
Ti se ne bi ustavio, ni u samom svom Stambolu,
Udariše iznenada, Crnogorci k’o varnice,
Napraviše trista jada, otvoriše svud klanice,
Isjekoše vojsku našu, i topove osvojiše,
Osman pašu zarobiše, a Selima pogubiše,
Tu bih care pao i ja, da ne bješe jednog čuda,
Sačuva me amajlija, crnogorske zemlje gruda,
To sa sobom ko god nosi, njega zrno svud oblijeće,
Taj od puške crnogorske, poginuti nikad neće,
Aman care nemoj sada, ovdje sjeći glavu moju,
Zakletva je moja prava, ja ispunih želju tvoju,
Pa se hvata za njedarca, te izvadi grudu zemlje,
Pred noge je caru baca, da je vidi car od želje,
Car se trže i povika: „Ne dajte me sad me spas’te,
Ne vidite l’ kako gruda strahovito brzo raste,
Uklon’te je ispred mene, groznica me od nje hvata,
Gle! – svi ćemo pogorjeti, eto iz nje sjeva vatra,
Ta eto se valja k meni, svega će me razdrobiti,
Nije gruda već je sablja, ta sve će nas pomoriti,
Aman, aman Obiliću, pa evo ti kruna ova,
Jesam Murat ali nijesam, onaj Murat sa Kosova,
Turska zemlja samo groblje, svud nevina krv se puši,
Ne dajte me bjež’te Turci, carevina sva se ruši“,
Na tu viku sa svih strana, doletješe sluge hitre,
I baciše onu grudu u talase morske bistre,
Podiže se strašna bura, uzburka se sinje more,
Zamuti ga gruda zemlje, gruda zemlje Crne Gore,
Zatreptaše sve obale, od tutnjave i od jeke,
Zadrma se sva Evropa, i Azija čak do Meke,
A kroz Stambol na sve strane, telal viče k’o nikada:
„Sultan Murat poludio – sultan Hamid car je sada“.

O Autoru

Ljubomir Nenadović je bio srpski književnik, diplomata i ministar prosvete u vladi Cvetka Rajovića. Rođen je 1826. godine u Brankovini nadomak Valjeva, a otac mu je bio Prota Matija Nenadović, jedan od osnivača Praviteljstvujuščeg sovjeta serbskog. Završio je gimnaziju u Beogradu, a zatim studije na Univerzitetu u Hajdelbergu u Njemačkoj. Umro je 1895. u Valjevu kao penzioner.